četvrtak, 08.03.2012.
JEDNA LJUBAVNA
Nitko nije vrijedan mojih suza, pa nisi ni ti.
Neću biti bolesna glupača i za tobom ih liti.
Iako te cijelim svojim bićem volim, neću ti to pokazati, neću ti iz inata dokazati da samo na tebe mislim, da si ti inspiracija svakog novog jutra i ne samo jučer i danas već i sutra.
Vješto ću ti to kriti, jer, osim dobre curice koja za tobom pati, ja i lažljivica mogu biti.
Govoriš o nekom idealu za nas, a ja duboko patim, jer ću možda u budućnosti gledati vas.
Ne želim ti pisati pjesme, ne želim skladati rime, ali ne mogu se pomiriti s time što znam samo tvoje ime.
Nitko nije vrijedan mojih suza, pa nisi ni ti.
Ali, žalosno je što moram tebi, sebi i drugima lagati.
Cijela moja duša za tobom kliče, iako su to tebi možda iluzije, trebam te, treba te moje biće.
Poput majke što za svojim sinom plače, moje srce vene svakog dana sve jače i jače.
Tebi su ovo možda i bajke, a ja sjedim ovdje sama i razmišljam o nama, o tebi , o daleka ljubavi, gdje li si?
Kao da ti više nije stalo, iako kao ja, to vješto kriješ, znam da je mene u tebi još puno ostalo.
I nisu krivi ni ljudi, ni more, ni vjetar, ni ptice, što ne mogu vidjeti tvoje lice, lice tebe i znam, tvoje ljubavnice.
Iako ti sve ovo želim reći iz mene nikada neće poteći riječi.
Ne želim da znaš više niti jedan djelić mog života,
niti da zbog tebe patim, zbog jedne ljubavi,
zbog jednog očekivanja i iščekivanja, jer to je sramota.
Ne želim da znaš da te ovom pjesmom kudim, a u isto vrijeme ludim,
za tobom jer te imam u svom biću, ali nema veze,
ja ću svoju tugu, ionako utopiti u ovom piću.
Daleka su mi jutra uz tebe, ali vrijede,
još uvijek vrijede one uspomene.
Bar one nikada ne blijede.
Želim se oprostiti ovom pjesmom od tebe,
ne želim te čuti sve do onoga dana kada ću te napokon, nakon svega, moći poljubiti i uz tebe provesti noći ,
kada ću moći sa smiješkom na licu zaspati, a suze zauvijek zaboraviti.
- 00:00 -
utorak, 13.12.2011.
...
I kad bi čovjek razumio, kada bi samo čuo ili se pravio kako čuje…
I kad bi čovjek dao ili ponudio sebe samo na trenutak, iako to ne želi, iako je to rekao iz sažaljenja ili pristojnosti, nije važno,
Ali samo kad bi se ponudio, imalo bi sve puno više smisla.
Znali bi tad da pripadamo tu, da se stapamo u jednu cjelinu, znali bi da smo bliže jedinstvu i da smo voljni napredovati.
A, ovako, ovako ostajemo van mase, drugačiji od drugih.
Ostajemo van svijeta za koji mislimo da nas niti ne zaslužuje.
I nakon toga, drago nam je da mu ne pripadamo!
...
- 22:55 -
nedjelja, 11.12.2011.
Ljudskom srcu uvijek nešto treba
Ovaj rad promišljanje je o ljudskom srcu, o čovjeku, koji svaki dan pomisli na svoje potrebe. Glavno pitanje na koje će se pokušati dati odgovor jest „ Jeli i kad imamo sve što nam je potrebno i kad smo u takvom trenutku sretni, srce i um traže više i više? Hoćemo li se ikada posve zadovoljiti i prestati zahtijevati stvari, trenutke, želje u kojima ćemo iznova ustrajati, misleći kako ćemo tek onda naći pravu sreću? Što to zapravo ljudima treba kako bi bili posve zadovoljni?
Petar Preradović, poznati hrvatski pjesnik, jednom davno napisao je: „ Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije, čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg sto mu želja klije“. Ne želim reći kako nije dobro težiti ka višim ciljevima, unapređivati sebe kao individuu, sudjelovati u kreiranju vlastitog života dajući mu neprestano neke nove točke, pozitivne životne radnje u kojima će nam biti bolje, u kojima ćemo uživati. Sve je to potrebno za izgradnju vlastitog stila i načina života. Potrebno je graditi, pa ponekad i činiti ono što smatramo kako je za nas nedostižno.
Želim reći kako me je strah da čovjek iako uspije ostvariti do sad željene zamisli, dođe do trenutka kada bi trebao ostati na onome što ima, da neće znati stati i da se neće znati zadovoljiti onim što posjeduje, a vrlo lako je moguće da razrušimo ono što smo dosad stekli. Jer, često puta pretjeramo i idemo van svojih mogućnosti, bilo materijalnih ili karakternih, te u svemu tome često puta povrijedimo i ljude koji to ne zaslužuju. Strah me je, jer smo grabežljivi i ponekad pod svaku cijenu želimo plijen, a ne ispitujući sami sebe hoćemo li imati koristi od njega, hoćemo li biti sretni ako ga uhvatimo, ili ćemo ga uhvatiti iz jednostavnog razloga, jer iz ljudskog srca „sto želja klije“, te hvatamo li ga samo zato kako bi zadovoljili ljudsku potrebu zvanu pohlepa. Ja mislim da se ljudsko srce nikad neće zadovoljiti onim što ima, uvijek će tražiti više i više, a vi?
- 15:02 -
